ponedjeljak, 7. studenoga 2011.

Pismo mom muzu


Dragi moj muzicu,
Prvo da te pitam kako me nagovori da se udam? Mora da si me necim ucijenio, ili si izveo neku magiju pa sam opet povjerovala u tu neku stvar izmedju dvoje ljudi.
Nadam se da zivimo dobro,da imamo 2 velika psa (oni ko moj Bruno) I da imamo jednog sina.
Nadam se isto tako da si ti lijep pa da nam je I to dijete lijepo. Da li mi svaki dan donosis sendvic ili hranu?
Predpostavljam da ja kuham stalno,ali nadam se da mi navece kasno doneses po sendvic jer dosad vjerovantno znas da me to najvise usreci I kako volim jesti kasno navece.
Molim te nemoj se ljutiti na mene sto sam uvijek nervozna kad se probudim.Moj ti je savjet da me pustis dok se ne razubudim,jer kad se tek probudim I kad se razbudim to su ti dvije razlicite Dunje.  Ako te ne slusam, slobodno me malo ignorisi ja cu da se onda trudim oko tebe,al molim te uvijek me postuj.
 I muzicu,kad se ljubimo nemoj da guras jezik.Ja to ne volim a I garant smo “sada” vec malo stari za toga pa I ruzno izgleda.
Nadam se da me puno nasmijavas I da si kao u onoj seriji “According to Jim” jer sam uvijek htjela muza samo da mogu mu se smijati,ne mora eto biti nesto zgodan,mada se nadam da sam s tobom nasla oboje. Ako nisi zgodan,ovo dok budes citao bice recimo 2020 pa eto popij koju tabletu za mrsanje il idi u teretanu.Vjerovatno mi je zao reci ti to,ali evo ovdje nek pise da bih ja to voljela.
Nadam se da uvijek spavas u carapama,I ne dotices me nogama,jer znas da mrzim tabane. Nadam se da si mi kupio onu kamenu kucicu negdje u Italiji koju sam toliko htjela.Da mogu voziti bijelo biciklo I piti kafu na balkonu sa cvijetnom ogradom I da prostirem bijeli ves u basti I ono ja lijepa I nasmijana,ko na reklami za deterdzent.
Eto muzicu otprilike popravi ono sto nije ko u ovom pismu, jer znaj da cu ti ja onda biti sretna. Ti od mene ces da imas sve sto zelis,to vjerovatno dosada znas I imas, samo majke ti muzicu,nemoj traziti da te volim,tu sposobnost sam izgubila nekada kad sam pisala ovo pismo..




Ne bi ja bila ja,da nema neki pesimistican kraj. J

hugs and kisses,
D.

Jedno oblacno novembarsko popodne.. kao i svako koje ima pridjev oblacno,tako i ovaj provodim u krevetu  gledajuci u tv. U tim situacijama uvijek shvatam koliko volim svoju sobu i svoj krevet.gdje god odem i kakva god da sam uvijek se vratim u svoju sobicu i svoj krevet.cesto je to najbolje mjesto gdje covjek moze biti.
Iako u posljednjih pola godine nekako ne razmisljam posebno ni ocemu niti icemu dajem neku veliku paznju sjetih se slucajno kako mi je u obdenistu djecak za ruckom uvijek izvlacio stolicu da sjednem i kad mu je bio rodjendan davao mi ruzu sa torte. Od kojih to godina pocinje da se razvija taj osjecaj da u masi ljudi uvijek ima neko poseban? Sto li je on bas meni davao ruzu ili ogrlice od makarona? Nije kao da smo se dopisivali preko poruka ili da mi je vidio slike na facebooku ili kao da sam se dogovrila za kafu..ili kao da je mogao sa 5 godina imati ikakve namjere prema meni,ali opet nije za nikoga drugog to radio..

Ko sto rekoh ne posvecujem nicemu toliko paznje pa mi i ova tema o kojoj bi mogla pisat sad jos 3 strane presta biti zanimljiva... ali eto razmisljajte vi ako vam se da..
Postovi ce ocito biti kao i ja.jako cudni J