Jedno oblacno novembarsko popodne.. kao i svako koje ima pridjev oblacno,tako i ovaj provodim u krevetu  gledajuci u tv. U tim situacijama uvijek shvatam koliko volim svoju sobu i svoj krevet.gdje god odem i kakva god da sam uvijek se vratim u svoju sobicu i svoj krevet.cesto je to najbolje mjesto gdje covjek moze biti.

Iako u posljednjih pola godine nekako ne razmisljam posebno ni ocemu niti icemu dajem neku veliku paznju sjetih se slucajno kako mi je u obdenistu djecak za ruckom uvijek izvlacio stolicu da sjednem i kad mu je bio rodjendan davao mi ruzu sa torte. Od kojih to godina pocinje da se razvija taj osjecaj da u masi ljudi uvijek ima neko poseban? Sto li je on bas meni davao ruzu ili ogrlice od makarona? Nije kao da smo se dopisivali preko poruka ili da mi je vidio slike na facebooku ili kao da sam se dogovrila za kafu..ili kao da je mogao sa 5 godina imati ikakve namjere prema meni,ali opet nije za nikoga drugog to radio..

Ko sto rekoh ne posvecujem nicemu toliko paznje pa mi i ova tema o kojoj bi mogla pisat sad jos 3 strane presta biti zanimljiva... ali eto razmisljajte vi ako vam se da..

Postovi ce ocito biti kao i ja.jako cudni J